Ljubav s vatrenim Romom:
Viziju svojeg života imala sam od malenih nogu. Željela sam sresti osobu koju ću voljeti do kraja života, koja će mi pružiti sigurnost i udobnost doma ispunjenog ljubavlju, a ako se tome pridoda i moja želja da imam mnogo djece, sve je bilo posloženo u idealnu sliku i viziju koju sam željela ostvariti. Nekako sam idealnog muškarca smatrala nekog tko će biti nalik na mojeg oca. On je bio miran čovjek kojem je obitelj bila na prvom mjestu, i koliko god da sam živjela uz njega, nisam mu pronašla nijednu manu. Nikada nije imao pretjerano burne reakcije, niti ga je bilo što moglo izbaciti iz takta. Na sve je gledao kao iz neke udaljenosti, i kao da sebe nije unosio ni u jedan događaj koji je bio u tijeku.
Odrastala sam mirno na obiteljskom imanju koje se nalazilo samo desetak kilometara van grada. Kilometrima oko nas nije bilo kuća, ali meni moji vršnjaci nisu nedostajali jer sam išla u školu u grad, a i svi su rado dolazili kod nas, tako da je kod mene uvijek bilo veselo i živo. Sve je bilo nekako tiho, bez adrenalina, predvidljivo u svakom pogledu. Iako sam navikla na takav način života, ponekad mi je nedostajalo malo divljine u njemu, ali sam se u većini slučajeva suzdržavala da ne izazovem očevo zgražanje. Za razliku od njega, majka je prštala od života, ali je taj njen entuzijazam s godinama kopnio, te je na kraju ona postala gotovo kopija mojeg oca. Ta bezličnost mi je počela smetati u adolescenciji.
Cijelo vrijeme sam mislila da je tako kod svih obitelji, a kada sam se uvjerila da nije, logično je bilo da krenem u istraživanje života. Prve ljubavi označile su i prve promjene mišljenja i uvjerenja. Nesvjesno sam tražila sve ono što sam mislila da nikada neću, momke koji su bili divlji, kojima je avanturizam označavao način života. Svoj intimni život držala sam podalje od moje obitelji. Za njih sam još uvijek bila curica na koju su bili ponosni i ponašali su se kao da previđaju da sam odrasla.
Velika prekretnica se dogodila u mojoj dvadesetoj godini. Pošto se naše imanje nalazilo nadomak grada, a oko nas je bilo zemljište koje ničemu nije služilo, nerijetko su Romi bili naši jedini susjedi. Sjećam se trenutka kada su prvi put došli. Moj se otac ponašao kao da su nam susjedi neka bića koja treba pod svaku cijenu izbjegavati. Mene je taj način razmišljanja zabavljao, ali sam morala samoj sebi priznati da sam i ja ponekad znala biti sumnjičava. Teško je bilo ne prisjetiti se svih onih priča koje sam čula o njima. Njihov način života mi je bio nepojmljiv. Bez doma, u stalnom pokretu, bez sigurnosti za kojom smo svi čeznuli, bez stalnog zaposlenja, oni su preživljavali skupljajući otpad. Ipak, koliko god da je grupa prošlo pored našeg doma, nikada s njima nismo imali problema. Oduvijek sam radoznalo gledala kroz prozor. Zanimalo me je sve što je bilo povezano s njima. Ponekad sam ih sažalijevala, a ponekad sam im zavidjela na toj slobodi koja je većini ljudi bila neprihvatljiva. Uvjeti u kojim su oni živjeli smatrala sam nemogućima. Kako im je polazilo za rukom živjeti tako, bez zaraza i bez topline doma, bez udobnosti koja je meni bila sastavni dio života?
Bilo je trenutaka kada sam osjećala grižnju savjesti. Nisam imala razloga buniti se ni za što. Okrenula sam se oko sebe. Naša kuća je bila udobna, a toplina koja je dolazila iz velike peći, te primamljivo pucketanje, podsjećalo me je da sam sve uzela zdravo za gotovo. Meni je bilo normalno da imam skuhan obrok, da imam televizor u sobi, da mi je dostupan Internet i sve ono što je većina imala. A oni? Doista sam bila radoznala. Kao nikada do tada, imala sam želju zaviriti u njihov život. Radoznalost u meni neprestano je rasla, a ponekad je imala tolike razmjere da sam se jedva suzdržavala da ne prijeđem ogradu i zadovoljim taj poriv koji je u meni bujao poput kvasca u vlažnom i toplom tijestu.
Majka je često promatrala moje ponašanje.
– Margarita – prišla mi je, prateći moj pogred. – Što promatraš? – nije joj bilo jasno.
Moja majka i bezličnost života
Dugo vremena sam stajala pred prozorom, promatrajući komešanje i živost koja je vladala oko daščara koje su njihovi prethodnici na brzinu sklepali. Djeca su se bezbrižno igrala, a kako su išli u školu? Toliko misterija je bilo oko njihova načina života da sam bila svjesna koliko je to moje neznanje. Bez obzira na to što sam bila školovana i što sam dobila dobar posao, moj mozak je grcao od praznina koje je trebalo popuniti.
– Gledam njih – rukom sam pokazala prema mjestu koje je vrvjelo od života.
– Što je tu čudno? – majka me je zaprepašteno pogledala.
– Njihov način života – odgovorila sam kruto. Okrenula sam se prema majci. Vidjela sam izraz gađenja na njenom licu: Ne samo da ona nije odobravala njihov način života,
već je prema njemu imala i predrasude koje su meni bile neshvatljive.
– Oni za nama kaskaju nekoliko stotina godina rekla je bezbojnim glasom i odmahnula rukom.
– A možda kaskamo mi za njima? – pogledala sam je u oči.
– Margarita – upozorila me je. – Kakvo je to razmišljanje? – nije joj bilo jasno. – Tko bi se mogao odreći topline doma i sigurnosti, da bi živio vani? – čuđenje na njenom licu bilo je vidljivo.
Da sam mogla pročitati njene misli, sigurno me one ne bi oduševile. Ona je bila osoba koja nije prihvaćala ništa što je virilo iz okvira njene osobne škučenosti. Možda je nisam mogla ni kriviti. Njen odgoj je bio drugačiji od mojeg. Ona je bila nalik na mirnu rijeku koja je prošla sve brzace i u tišini se ulijevala u ušće. Nju je jedino zanimalo da sve u njenom domu bude savršeno, a bezličnost života kao da nije ni primjećivala. Možda se s vremenom pomirila s tim, jer ništa drugo joj nije ni preostalo. Otac je bio savršen muž, pazio je na nju. Obasipao ju je lijepim riječima i poklonima, no je li to bilo dovoljno za sreću? Razmišljala sam o mišljenju koje se kod mene potpuno izokrenulo. Nekad mi je idealan muškarac bio nalik na oca, a sada sam tražila sve ono što on nije bio. Zov avanture kolao mi je žilama. Nekada sam taj poriv mogla kontrolirati, a ponekad bih mu se samo prepustila.
– Oni tako oduvijek žive – rekla sam oporo. – Pogledaj to zajedništvo! Na njemu im svatko može pozavidjeti. Oni imaju međusoban odnos kojeg smo mi izgubili u potpunosti. Civilizacija i napredak su uzeli danak, a oni su najbolji primjer da je to istina.
– Zavaravaš se – majka je odmahnula rukom.
– To nikako drugačije i ne mogu nazvati. Oni su svijet za sebe, pa neka tako i ostane – promrmljala je. Da su njene riječi istinite, znala sam i sama. Doista su bili posebni u svakom pogledu. Generacije su živjele zajedno, a nije im bilo pretijesno. Oni se sigurno neće svađati oko nasljedstva, pomislila sam u sebi. S ničim su došli na ovaj svijet, kao i svi, ništa nemaju tijekom života, a tako i odu. Jedino čime su se oni zamarali jest način da prežive, a kuda god da bi krenuli, sve svoje su nosili sa sobom.
– Nije mi nimalo drago što ovdie ostaju neko vrijeme – majka je pokazala svoju bojazan.
– Zašto? – nije mi bilo jasno. – Nikada nismo imali s njima nikakvih problema. Ponašaju se kao da su nevidljivi. Neko vrijeme su tu, a onda odu kako su i došli.
– Ali ih zamijene neki drugi – majka je bila na granici ljutnje. – Jednom bi se moglo dogoditi da nam nešto učine, da nas opljačkaju.
– Ne budi luda – planula sam. Oni nisu razbojnici – branila sam ih, a da ni sama nisam znala zašto. Nekako sam te ljude sažalijevala u pojedinim trenucima, ali im i zavidjela na zajedništvu koje je meni bilo potpuno strano. Kad je jedan imao, imali su svi.
Sve su međusobno dijelili. Čak i onda kada su bili u oskudici, imali su dovoljno ljubavi, a to je bilo najvažnije. Znam da bi mi mnogo njih reklo kako ljubav ne puni želudac, ali ja se s tim nikada ne bih složila. Ljubav je najvažnija u životu.
– Nemam povjerenja u njih – majka je ostala ustrajna.
– To je zato što ih ne poznajemo, kako njih, tako njihovu kulturu, ali i običaje.
– Zar oni imaju kulturu? – majka je podrugljivo upitala.
– Ti si stvarno tvrdoglava – promrmljala sam. Nisam imala volje ni želje da se raspravljam s njome. Njena tvrdoglavost mi je išla na živce, kao i njeno zastarjelo shvaćanje.
– Nisi li me učila da su svi ljudi isti? – upitala sam je uz osmijeh.
– Jesam, ali to nije istina. Svi smo različiti – pokušala je opravdati svoj trenutačni stav.
Bih li ja mogla bez svoje komocije?
Nekad smo isti, a nekad različiti? – podrugljivo sam je pogledala.
– Pa… – ni ona nije znala što kaže. Upala je u zamku riječi koje je sama izgovorila.
– Odrasla sam, majko napomenula sam joj. – Sposobna sam sama misliti, ali i razlučiti o sličnostima i različitostima.
– Valjda je to istina majka je slegnula ramenima. Sumnjičavo me je odmjeravala. – Ne odobravaš valjda njihov način života? – njeno pitanje me je zateklo na neki način. Napravila sam grimasu. O tome nisam razmišljala. Oni su živjeli onako kako su znali, a takav način života bio je njihovo nasljedstvo. Vrela krv tražila je putovanja, žudjela je za njima. Vjetar se ne može smiriti, pa tako ni oni. On se igra sa zrakom onako kako se i oni sa svojim životom. Za razliku od njih, mi smo voljeli imati mjesto gdje možemo pustiti korijenje. Sigurnost nam je značila vrlo mnogo, njoj smo pridavali veliki značaj, možda veći nego što smo trebali. Na taj način smo ugađali samima sebi. Da nam ne treba mnogo, Romi su bili najbolji dokaz. Čovjek može biti sretan s malim, ali smo mi to odavno zaboravili.
– Ujutro rano ustajem – promijenila sam temu. Meni je tako odgovaralo, a činilo mi se i mojoj majci. Zaostajem s poslom, pa bih to morala nadoknaditi – ni sama nisam znala zašto sam se pravdala.
– Posao je jako važan – majka me je uhvatila za ruku. – Drago mi je da si odgovorna – iako su joj se usne izvile u osmijeh, bilo je to tek pokretanje mišića, jer taj osmijeh nije dopirao do njenih očiju.
– Moram biti nehajno sam rekla. – Idem se odmoriti – željela sam biti sama, a odmor je uvijek bio dobar izgovor da se pobjegne s mjesta koje nam nije odgovaralo.
– Idi – majka je ravnodušno rekla. Kada sam došla u svoju sobu, okrenula sam se oko sebe. Sve je tu bilo namješteno po mojem ukusu. Svaku sitnicu sam sama odabrala. Željela sam imati mjesto na kojem bih se osjećala ugodno, a soba je bila moja oaza. U njoj je bilo doista mnogo sitnica koje su imale značenje za mene. Naravno, tu je bio i televizor, isto kao i kompjutor. Sve je bilo podređeno mojoj ugodi. Bih li ja mogla bez svega toga? Teško mi je to bilo zamisliti. Umjesto kuće ne imati ništa osim zavežljaja u koji stane samo ono najosnovnije… Odmahnula sam glavom. Ja u krvi nisam imala takav način života, zaključila sam.
Prišla sam kompjutoru. Istraživala sam njihov način života, ali je sve bilo nekako šturo i nije bilo ni približno istini. Želju da se zbližim s nekim zatomila sam u sebi. To je ionako bilo nemoguće. Svoj avanturistički duh sam trebala zatomiti u svojoj nutrini. Mene nikada ne bi prihvatili jer ja nisam bila jedna od njih. S kim da sklopim nekakvo poznanstvo? Sa starijim ženama? Ne, to nije dolazilo u obzir. Gotovo da sam mogla zamisliti njihov pogled koji dopire do same srži moje duše. Kako usporediti njihove žuljave ruke s mojima koje su bile mekane poput paperja? Samo jedan pogled bi bio dovoljan da se vide gotovo sve razlike koje su nas dijelile. A mladi? Ideja mi se nije činila nimalo privlačnom. Ni sama nisam znala zašto. Uvijek sam ljude dijelila po onom što se nalazi u njihovoj nutrini, nikakva drugačija mjerila nisu dolazila u obzir.
Misli koje sam im posvetila nekako su me oneraspoložile. Vrlo rijetko mislimo na druge. Kada je nama dobro, u stanju smo pomisliti da je tako svima, ali je to bilo daleko od istine. Dokaz sam imala pred sobom, nedaleko od vlastite kuće. Nisam više željela razmišljati o toj strani života koja me se zapravo nije ni ticala. Imao je takav život svojih draži, ali ja sam znala da ih nikada neću upoznati iz prve ruke.
Susret s vatrenim Romom
Dva dana nakon razgovora sa majkom u kojoj se vodila rasprava o ljudima koji su privremeno živjeli pored nas, dok sam se vraćala kući, automobil mi je stao. Nisam znala što da radim. Cesta kojom sam prolazila vodila je samo prema našem imanju. Nije imalo smisla čekati. Nikoga ne bih dočekala. To mi je bilo jasno. Uzela sam samo aktovku i neke sitnice, zaključala sam automobil i krenula prema kući. Trebala sam prijeći nekoliko kilometara. Nije me nimalo veselila šetnja na visokim potpeticama po neravnom putu. Čim dođem kući, zovnut ću svojeg mehaničara, razmišljala sam. Ideju da kupim novi automobil odgodila sam za neka bolja vremena. Mrzila sam situaciju u kojoj sam se nalazila. Tek sam u tim trenutcima shvatila kako uopće nemam nikog komu bih se mogla obratiti. Sva moja prijateljstva su bila površna, i iako je najvjerojatnije bilo onih koji bi mi pomogli, ja nisam imala volje, a ni želje nekoga zvati i moljakati. Činilo mi se da hodam satima. Do kuće sam imala još samo nekoliko kilometara.
Nemalo sam se iznenadila kada sam u daljini čula zvuk motora. Zastala sam, zaklonivši oči dlanovima da se obranim od sunčevih zraka. Pomaknula sam se u stranu, radoznalo očekujući putnika koji je dolazio prema meni. Kada sam vidjela pohabani žuti kamionet, razočarano sam odmahnula glavom. Mogla sam i pretpostaviti tko je u pitanju. Taj kamionet sam viđala kod Roma. Mojem razočarenju nije bilo kraja. Nada koja je dosegla same nebeske visine, pala je okrutno na samo dno. Kad se kamionet zaustavio pored mene, okrenula sam glavu. Ja sam bila ta koja se ponašala kao da dolazi iz srednjeg vijeka. Kada sam uhvatila svoje misli, osmjehnula sam se. Pogledala sam prema kamionetu.
– Automobil vam je ostao u kvaru? Čula sam pitanje, a nakon toga iza otvorenog prozora pojavila se glava muškarca. Nisam se začudila tamnom tenu kojeg sam prvog uočila, nego sam ostala bez riječi zbog ljepote muškarca. Promatrala sam ga bez daha. Bila sam toliko zatečena da sam zaboravila odgovoriti na njegovo pitanje.
– Ja sam Meho – muškarac se i dalje osmjehivao. Ugasio je automobil i izišao iz njega. Nisam tako zamišljala bilo kojeg Roma. U mojoj viziji su oni bili potpuno drugačiji, mnogo niži i ne toliko lijepi.
– A vi ste? – radoznalo mi se približio na dva koraka.
– Margarita rekla sam. Nisam mu pružila ruku. Nisam ni imala namjeru to učiniti. Ni sama ne znam zašto. Možda sam se bojala da moje drhtanje ruke ne oda ono što se u meni događalo. Najvjerojatnije je to bila istina.
– Da vas povezem? njegovo pitanje me je iznenadilo. – Ili da vas otpratim do kuće da budete sigurni, pa ću se ja vratiti po kamionet – predložio mi je ono što nijedan muškarac ne bi.
– Nisam toliko nemoćna – pokušala sam se pribrati.
– To nisam rekao – osmijeh kojeg mi je uputio, natjerao je moju krv da uzavre. Bio je to najljepši muškarac kojeg sam ikada vidjela. Biserni zubi bili su naglašeni zbog tena koji je bio taman, kao da je mnogo vremena provodio na suncu, što i jest bila istina. Taman ten bio mu je u genima, isto kao i visina, ali i mišićavost. Bio je izrazito vitak, viši od mene desetak centimetara. Tamna kosa, i još tamnije oči, ako je to bilo moguće, samo su bile dio sklada koji se nalazio na njegovom licu, i to prelijepog sklada.
– Ja sam samostalna – napomenula sam mu.
– Ne sumnjam – dalje se osmjehivao. Promatrao je moju nježnu put, plavu dugu kosu i vitko tijelo čije obline nije mogao skriti ni kostim koji je bio dio moje radne uniforme. Da je bio zadovoljan sa onim što vidi, bilo je očito.
– To da ste samostalni, bilo mi je jasno već pri prvom pogledu – rekao je tiho. Nisam mu mogla odrediti godine. Pretpostavljala sam da je bio nekoliko godina stariji od mene, i sigurno je kod kuće imao ženu i cijeli čopor djece koja su ga čekala.
– Prelijepi ste – rekao je jednostavno. Zatečeno sam ga promatrala.
– Najljepša ste djevojka koju sam ikada vidio. Možda nisam u prilici da vas pozovem da iziđemo, ali ću ja to ipak učiniti. Naići na božicu i propustiti priliku, to sebi ne bih mogao oprostiti nikada.
Zagrcnula sam se. Što da mu odgovorim? Ono što mi je razum nalagao, ako je uopće i bio sposoban za tu radnju u tom trenutku, ili ono što je srce željelo? Moja šutnja ga je očito razočarala.
– Znam rekao je s dozom hladnoće. – Boriti se s predrasudama nije nimalo lako, pogotovo kada smo mi Romi u pitanju – kiselo je dodao.
– Ja nemam predrasuda – odmah sam odgovorila.
– Onda bih mogao očekivati potvrdan odgovor na moje pitanje – likovao je. Prasnula sam u smijeh. I on mi se pridružio. Napetost koja je vladala između nas netragom je nestala.
– Postoji li žena u tvojem životu koja bi se bunila mojem potvrdnom odgovoru? – otvoreno sam ga upitala.
– Ne – rekao je mirno. – Moje srce je slobodno, isto onoliko koliko sam i ja. Čekam onu pravu – pogledao me je onim svojim pogledom koji me je opet ostavio bez riječi. – Za početak bih bio zadovoljan da te upoznam s načinom života kojeg vodimo – ni sama nisam znala zašto u tom trenutku nisam znala da postoji riječ ‘ne’. – Sutra nakon posla… – zastala sam.
– Imam mobitel – pročitao mi je misli. Razmijenili smo brojeve i dopustila sam mu da me odveze do kuće. Na sreću, moja majka nije vidjela tko me je dovezao. Da jest, znala bih da bi mi očitala bukvicu koju nikada ne bih zaboravila. Pozdravila sam se s Mehom. Kada sam ušla u kuću, sjela sam. Osjećala sam kako mi cijelo tijelo drhti. Taj muškarac je nada mnom imao nevjerojatnu moć. Već od prvog susreta! Nisam mu se mogla oduprijeti.
lzići ću s njim pa kud puklo da puklo!
Ta a fatalna privlačnost očito nije zahvatila samo mene. I on se našao u tom vrtlogu. Magnetizam između nas bio je gotovo opipljiv, i morala sam samoj sebi priznati da bi njemu teško bilo odoljeti, gotovo nemoguće. Vatra iz njegovih očiju plamtjela je dok je stajao preda mnom. Bio je vatren muškarac, možda najljepši primjerak svoje rase, a žena koja se u meni probudila tražila je da krenem stazom koja bi me mogla odvesti u pakao strasti. Teško je tome bilo odoljeti…
Brojala sam minute do idućeg jutra. Čitala sam o fatalnim ljubavima koje su se događale već pri prvom pogledu, ali u njih nisam vjerovala. U tom trenutku sam bila spremna zauvijek promijeniti mišljenje. Gubila sam glavu, a to mi se nikada nije dogodilo. Uvijek sam sebe smatrala osobom koja je čvrsto stajala na zemlji i to sam nastojala zadržati, ali je bilo nemoguće. Krila su mi rasla. Ja sam lagano plovila na tim krilima mašte. Sagorijevala sam u plamenu koji je buktao u meni, a samo jednom sam ga srela. Bila sam u stanju pomisliti da su se osjećaji probudili u krivo vrijeme, prema krivom muškarcu, u količini koje sam se gotovo posramila. Izazov je bio velik. Nisam uopće imala dilemu prihvatiti ga ili ne? Znala sam, doista sam odmah znala da bih mogla sagorjeti u plamenu strasti i preuzeti sav rizik. Znala sam zašto mi je predložio da me upozna s njegovim načinom života, ili njihovim. Želio me je razriješiti zabluda i srama. Bio je svjestan da neću tako olako izići u grad s njime, pa je napravio prvi korak koji me je potpuno zadivio.
Cijelu večer sam razmišljala o njemu. Bila sam zbunjena, isto kao i moje misli. U jednom trenutku sam donosila jednu odluku, u drugom drugu, a rezultat mi je bio itekako poznat. Izići ću s njim pa kud puklo da puklo! Imala sam osjećaj da između nas ne postoje nikakve razlike, kako one vjerske, tako i sve one koje su nas dijelile. Doista je bila istina da u ljubavi nikakve granice ne postoje. Jedva sam čekala da se vratim s posla i da se sastanem s Mehom. Kako se taj trenutak bližio, ja sam postajala sve nervoznija. Nazvao me je i rekao mi gdje će me sačekati. Sišla sam i rekla majci da idem u šetnju. Nije ni reagirala na te moje riječi. Navikla je na moje odlaske u prirodu, a da je znala povod, sigurno bi se srušila od užasa koji bi se probudio u njoj.
S Mehom sam se susrela u šumarku koji se nalazio pored moje kuće. Kako da opišem trenutak kada sam ga vidjela. Nešto u njemu me je privlačilo neodoljivom snagom, a ja sam bila nemoćna i nesposobna oduprijeti se toj sirovoj snazi, magnetizmu koji me je opčinio i natjerao moje tijelo da naprosto poludi a da me još nije ni taknuo.
– Margarita… – prišao mi je i uhvatio me za ruke. Imala sam osjećaj da sam doživjela strujni udar. Nisam mogla odvojiti pogled od njega. I on se tako osjećao. Bilo je to očito. – Ne mogu vjerovati da si tu – šaputao je.
Morala sam izabrati: Meho ili roditelji
Ne znam kako sam se našla u njegovu zagrljaju. To mi ni dan danas nije jasno. Uživala sam u njegovim poljupcima bez srama. Njegove su ruke istraživale moje tijelo, ali meni nije bilo ni na kraj pamti da ga odbijem. Uživala sam u svakom njegovom dodiru. Krv je uzavrela u meni, ali i u njemu. Onaj maleni dio mojeg razuma me je natjerao da se odmaknem od njega.
– Ne – rekla sam odlučno. Ja nisam bila osoba koja bi strancu dala da uživa u mojem tijelu. A sve je upućivalo na to da bi se moglo dogoditi ono što nisam željela, ne na takav način, i ne tako brzo.
– Ne – ponovila sam, odmičući se od njega.
– Ali… – Meho je jedva kontrolirao samog sebe. – U redu – pristao je na kraju, razočaran. – Ti imaš pravo odbiti, a ja tražiti – rekao je naočigled mirno, ali sam znala da se teko kontrolira.
To je bio početak našeg druženja, početak jedne velike ljubavi. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam mu prvi put pripala. Nije to bilo samo tjelesno sjedinjenje, bilo je to nešto mnogo više od toga. Pamtila sam svaki trenutak, jer su ti trenuci bili početak promjena, oni sti odredili moju sudbinu.
Po tko zna koji put proživljavala sam te osjećaje, taj tajfun što je harao u meni tada, ali i svakim idućim pripadanjem. Nije mi smetalo što je on Rom. Nije mi ništa kod njega smetalo. On je bio muškarac kojeg sam voljela i kojeg ću zauvijek voljeti. Svega sam se bila u stanju odreći da bih bila s njim. Znala sam što će uslijediti i na kakve osude ću naići, ali mi to nije bilo važno. Meho će ostati još neko vrijeme, a onda ću ja krenuti s njim. Postat ću dio onih koje sam nekad gledala s nerazumijevanjem, a to sam smatrala izuzetnom srećom. Imali smo mi mnogo planova, a većinu smo donosili nakon što bi se naše strasti smirile.
– Margarita… Moja Rita… – Meho me je gladio po kosi. – Vjenčanje je logičan nastavak – iako je njegova prošnja bila čudna, ja sam ga jače stisnula za ruku. Ne bih mogao živjeti bez tebe – ozbiljno je rekao. Rukama je prelazio preko mojih ušnih školjki, zatim je pratio liniju lica, da bi mu se prsti zaustavili na mojim usnama. Ljubila sam ih nježno, te ruke koje su ogrubjele od rada.
– Ni ja bez tebe – prošaputala sam. Nalazili smo se u prirodi. Nisam osjećala bockanje trave, nisam osjećala ništa osim njegova prisustva. Naša je ljubav bila prirodna kao i sve ono što nas je okruživalo. Nastavio je milovati moje grudi. Pokreti su mu postajali sve slobodniji. Imali su samo jedan cilj: da ponovno probude strast u meni, jer je on već gorio u plamenu koji je dosezao i do samog neba. Ni ja nisam zaostajala za njim. Imala sam samo jednu želju: da mu opet pripadnem, a on je te moje želje uvijek ispunjavao. Poljupcima je obasuo svaki milimetar mojeg tijela. Pred njim nisam osjećala sram, jer je ljubav sve te osjećaje potisnula. Promatrala sam njegovo prelijepo lice, lice čovjeka koji će zauvijek ostati uz mene. Pogled mi se mutio od strasti, ali sam znala da će on opet pomaknuti granicu izdržljivosti. Njemu je bilo važno da probudi svaku stanicu u mojem tijelu, da ga svaka moja stanica želi, i nije u pitanju bio samo seks, nego vođenje ljubavi. Bila su to dva različita pojma koja se često brkaju, a samo oni koji su doživjeli ono što sam ja doživjela, znali su prepoznati razliku.
On me je odveo do neslućenih visina, čak i dalje. Želio je da mu obećam da ću zauvijek biti samo njegova, i obećala sam. Kad su se strasti po drugi put stišale, zatvorila sam oči. Morala sam razgovarati s roditeljima, a znala sam da oni neće shvatiti moje postupke. Ako budem morala birati između njih i Mehe, znala sam, ni jednog trenutka se neću dvoumiti.
– Sutra ću razgovarati s roditeljima – rekla sam mu. Poljupcima me je prekinuo. Hoću – rekla sam odlučno. Znala sam da se on boji, a bojala sam se i ja, no taj je strah bio manji od onog kojeg bih imala da je prijetila mogućnost da njega izgubim. Svaki rastanak s njime, pa
makar on bio i privremen, sličilo mi je na maleno odumiranje duše. Živjela sam za njega, i za svaki trenutak proveden s njime. Ne trebam govoriti kako je
moj razgovor s roditeljima tekao.
Nevjerica, prijetnje, strah suze, sve se to mijenjalo iz trenutka u trenutak. Čak i moj otac čiji su postupci uvijek bili odmjereni, gotovo je rikao od bijesa. Nisam se dala odgovoriti. Ne, to nikako. Moje stvari, bolje rečeno, samo ono što mi je bilo neophodno, već je bilo spremljeno. Više mi nije ni trebalo. Meho me je čekao, jer sam mu rekla da je postojala mogućnost da ću već te večeri doći. Čak ni teške riječi koje su pale između mene i mojih roditelja, nisu me pokolebale.
Sat vremena nakon što je razgovor započeo, ja sam izlazila iz kuće. Bila sam ispraćena suzama i prijetnjama, ali se na njih nisam obazirala. Kad sam se odmaknula od kuće stotinjak metara, okrenula sam se. Oči su mi bile pune suza, ali na usnama mi je bio osmijeh. Odrekla sam se svega u ime ljubavi. Bila sam spremna promijeniti način života i svoja uvjerenja, i prihvatiti sve ono što je Meho predstavljao. Ako je on živio bez kuće, to mogu i ja. Nisam mogla očekivati oprost od roditelja, ali sam znala da će on jednom doći. Bila sam siguma da će nas put opet nanijeti na isto ovo mjesto, a onda bi sve moglo biti drugačije. Ljutnja će splasnuti i prevladat će ljubav. Bila sam uvjerena da će tako biti. Roditelji djeci opraštaju neoprostivo, no njima je trebalo vremena za to, a imali su sve vrijeme ovoga svijeta.
Dvadesetak minuta kasnije, ušla sam u sklepanu kućicu u kojoj se nalazio Meho. Raširio je ruke i privinuo me u zagrljaj.
– Ja sam ono što si ti – rekla sam mu jasno. – Živjet ću po tvojim običajima, jer ništa više od tebe mi i ne treba. Poveo me je prema improviziranom krevetu. Cijelu večer me je držao u zagrljaju, objašnjavao mi je svoj način života i otkrivao mi tajne koje su ih činile drugačijima od drugih. Bili su izopćeni, radili su najprljavije poslove da bi preživjeli, ali povezanost između njih je bila na zavidnoj razini.
Sada sam dio njih, dio njega i dio života koji nije nimalo lagan za mene, ali se ničega ne bojim. Predala sam se ljubavi s povjerenjem, i koliko god mjesta da promijenimo, bit ćemo zajedno, a to je jedino važno. Između nas dvoje više nema prepreka. Ljubav ih je sve srušila. Ako mi ikada bude teško, snagu ću crpiti iz njegove ljubavi, jer me on nikada neće iznevjeriti. Osjećam da je to istina. I da je to moja sudbina.
Kći me otjerala na ulicu:
Već dugo ne mislim ni na što, samo na tugu i osamljenost koju osjećam. Hladnoća se pomalo uvlači u moje onemoćalo tijelo. Smijem se i spuštam pogled na svoje ruke. Već ih godinama nastojim ne gledati. On su dio mene, ali i nijemi svjedok vremena koje je netragom prohujalo. Prsti su mi nekako ukočeni, a koža naborana, posuta staračkim pjegama. Nosim težak teret od sedamdeset godina, ali i breme koje je život ostavio na mojim leđima.
Nikako se ne mogu pomiriti s godinama koje imam. Moj duh je mlad, ali zarobljen u ovom smežuranom oklopu. Tijelo me odavno već ne sluša kao prije. Odjednom, misli mi se počinju vraćati u prošlost, u dane kada nisam mogla ni
naslutiti da mi život priprema sve ono što sam proživjela. Hranim se sjećanjima, jer samo još njih imam.
Rođena sam u krševitom selu Dalmatinske zagore, gdje smo živjeli od poljoprivrede. Težak je to bio život. Zemlja je uzimala mnogo truda, a tako je škrto uzvraćala. Bila sam najstarija od petoro djece, a samim tim se podrazumijevalo da ću se, čim malo porastem, uputiti u obližnji grad u potrazi za poslom. Nisam mogla birati. Znalo se da su poslovi koji su najslabije plaćeni, i oni koje nitko neće, rezervirani za ovakve poput mene. Čim sam napunila petnaest godina, otišla sam u grad. Kako je dojmljiv bio taj prvi susret! Osjećala sam se poput Pepeljuge koja je išla na svoj prvi bal. S nevjericom sam gledala zgrade, kuće, ljude koji su bili tako smiješno odjeveni, a što mi je najčudnije bilo, nitko nikoga nije pozdravljao. Na nekoliko prvotno upućenih pozdrava, majka me samo jače stisnula za ruku. Nadala se da ću shvatiti, a pošto nisam, ljutito se okrenula prema meni.
– Ne pozdravljaj nikoga – rekla je kruto.
Znala sam da se iza tog hladnog držanja krije ogromna tuga i nisam se obazirala na njene riječi.
– A zašto? – naivno sam upitala.
– Zato što ovdje vrijede druga pravila. Mi u selu smo poput velike obitelji, a ovi ljudi se niti ne poznaju.
– A kako oni tako mogu živjeti? – željela sam toliko toga znati, ali mi majka nije objasnila ili možda ni ona nije znala.
– Vidjet ćeš kako žive. To je sasvim drugi svijet. Nemoj nikada dozvoliti sebi da te zavede lažni sjaj novca ili života koji nikako ne bi priličio jednoj djevojci. Budi poštena, vrijedna i uzmi samo ono što si svojim radom zaslužila. Uskoro će doći gospođa kod koje trebaš raditi. Bilo je tako teško pronaći ti posao. Moraš
biti odgovorna. Ako ti nekad i ne bude pravo, sjeti se da tvoja braća i sestre ovise o tebi. Koliko god ti bilo teško, nama je na selu još teže. Samo jedna pogreška i vraćaš se kući – pokušala me posljednji put upozoriti, a ujedno i podsjetiti na sve one riječi koje mi je mjesecima neprestano ponavljala.
Činilo mi se da smo satima čekali dok nisu došli po nas. Tek kad su nas odveli u prekrasnu kući u samom centru grada, shvatila sam da je život nepravedan. Ljudima poput mene davao je samo mrvice, a drugi su uživali u životu i živjeli ga onako kako bi i dolikovalo svakom čovjeku. Dok je majka s gospođom razgovarala, ja sam stajala i zapanjeno promatrala sav onaj luksuz koji me okruživao. Većinu stvari nikada nisam ni vidjela, i u sebi sam se pitala čemu su služile.
– Dođi, Suzana – majka me uskoro pozvala.
Bojažljivo sam im prišla. Ruke sam grčevito stiskala u šaku. Bojala sam se. Ja sam jednostavno bila na mjestu kojem nisam pripadala.
– Ja moram ići kući. Gospođa Domina će ti objasniti sve što budeš trebala znati – majka je brzo rekla. Kimnula sam glavom. Majka se ubrzo oprostila. Imala
sam osjećaj kao da je pobjegla.
– Dođi – čula sam glas tete Domine. Prišla sam joj. S negodovanjem je gledala u moju čistu ali iznošenu odjeću koja je odudarala od odjeće koju je ona nosila.
– Dođi, pokazat ću ti tvoju sobu. U ormaru ima nešto odjeće koja će ti sigumo odgovarati. Ne boj se – rekla je, kao da je pročitala moje misli.
Zašto mu to dopuštate?
Kod nje sam ostala sve do njene smrti, pune četiri godine.
Ne mogu reći da mi je bilo idealno, jer nije, ali sam bila zadovoljna. Bila je grintava poput većine starih ljudi, ali i plemenita. Voljela me je na neki svoj čudan način, onako kako je najbolje znala. Tek nakon njene smrti nastao je pravi pakao. Mjesecim sam tražila posao, ali bez uspjeha. Moji su ovisili o meni, a ja nisam imala prihoda. Prihvatila sam prvi ponuđeni posao, i to je bio početak pravog pakla koji je trajao skoro cijeli život.
U kući u koju sam došla vladala je nekakva čudna atmosfera. Ljudi su bili bogati, ali i pravi tirani. Gospodarica se bojala i svoje sjene, a kamoli ne muža. Prvih nekoliko mjeseci nekako sam i izdržala, ali kad me je njezin muž silovao, za mene je to bio početak kraja. Znala sam da mu žena zna za ono što on radi ali se ne protivi.
– Zašto mu to dozvoljavate? – planula sam idućeg dana. Pogledajte što mi je učinio? Znali ste to, ne možete mi reći da niste – plačući sam joj objašnjavala.
– Žao mi je, jedva je prošaputala. Bila je blijeda, iscrpljena, i puna očaja. Tek kasnije sam shvatila kolika je bila njezina agonija.
– Ne odobravam to, ali što mogu?
– Što možete? Kako je to jadan odgovor! Ja sam svoju nevinost čuvala za brak, a ne za nekog luđaka koji misli da za ono malo bijedne plaće može dobiti i moje tijelo. Vi ste gori od njega. Trebali ste me upozoriti – bila sam na rubu živčanog sloma.
– Ni mene nitko nije upozorio. Život je takav. Ne mogu se boriti protiv njega. Previše je utjecajan. Ovisim o njemu, isto kao i ti.
Okrenula sam se i izišla van. Nije mi se vraćalo u onaj stan ali nisam imala kamo. Vratila sam se nakon nekoliko sati.
– Gdje si bila? – njezin muž je planuo. Da nisi ni pomislila da bi mogla otići. Nikada više nigdje ne bi radila. Svi bi znali kakva si! Moja si dok te budem želio, a poslije idi gdje te je volja – s visine je rekao.
Roditelji su me osudili i otjerali
Pogledala sam u pod. Lice mi se zajapurilo od nelagode.
Toliko toga sam mu željela reći, ali nisam. Bila sam svjesna da bi on bio u stanju ostvariti svoju prijetnju. Kao da je on obilježio početak kraja. Uskoro sam ostala trudna i njegova žena me izbacila na ulicu. Slijedeći logiku, vratila sam se u svoje selo. Kad sam svojima rekla razlog zbog kojeg sam se vratila i što sam sve proživjela, s gađenjem su me gledali.
– Lažeš! – očev glas odjekivao je poput grmljavine.
– Naravno da je lakše reći da lažem, nego priznati sebi da sam tvoja žrtva, žrtva djece koju si ti trebao hraniti. Kad je trebalo vama pomagati, ja sam morala, a sada, kad je pomoć meni potrebna, nemam je od koga dobiti – bila sam ogorčena na njih.
– Ne kukaj mi tu i ne laži mi! Osramotila si ovu obitelj i u ovoj kući nema mjesta za tebe. Od sada, više mi nisi kći! Možeš prespavati do sutra, a onda idi kamo te volja. Sama si izabrala put kojim si krenula, ali na nas zaboravi – bio je nepokolebljiv.
– I ti si mi otac? – ogorčeno sam izustila. Gledala sam ga s mržnjom u očima, s mržnjom koja me razarala iznutra. Tek tog trenutk sam shvatila svoju situaciju. Dok sam im pomagala, bila sam dobra za svakoga i nitko se od njih nije pitao kako je meni, kako sam ja podnosila ovu životnu stvarnost.
– Da, otac sam ti. Nisam te tako odgajao. Dobro si znala posljedice svoje požude, ali je ona bila jača od savjesti i svega onog što sam ti kao roditelj odgojem usadio.
– A što si mi usadio? Rad, rad i samo rad.
– Da. Dobro si rekla, ali širenje nogu nikako ne možeš nazvati radom.
– Zar stvarno misliš da sam to dobrovoljno napravila?
– Nisam progutao tu tvoju priču. Otišla si u grad i željela si biti moderna, poput njih. I budi, ali samo daleko od moje kuće.
– A što da radim? Kamo da idem?
– Idi ocu svojeg djeteta, ako uopće znaš tko bi to mogao biti.
– Ali…
– Ne želim raspravljati o tome. Mrtva si za mene, mrtva. Kamo sreće da jesi. Tvoja smrt bi mi bila manja tuga od ove sramote.
Boljele su me njegove riječi, boljele kao živa rana. Pogledala sam prema majci. Sjedila je u kutu i plakala. Činilo mi se da je u ovih nekoliko posljednjih minuta nekako ostarjela, smanjila se. Znala sam da je njezina tuga golema, ali je šutjela.
– Majko?!- tiho sam je zovnula.
– Bit će onako kako ti otac odluči – tiho je rekla. Oči su mi se napunile suzama. Nemoćno sam gledala jedno, pa drugo. Bila sam osuđenik, a sudili su mi moji roditelji, oni koji su mi dali život. Nikada jedno zlo ne -lolazi samo, a to se pokazalo istinitim i u ovom slučaju.
– A što si ti? Zar ti -nemaš nikakva prava? ljutito sam viknula.
– Ja mu se moram pokoravati.
Mrzim vas. Mrzim, i uvijek ću vas mrziti.
– Mrtva si za sve nas. Ako ti se itko od moje djece usudi javiti, on će biti sljedeći koji će ići na ulicu. Ne trudi se da stupiš u kontakt s nama.
Ne brini, neću – plačući sam rekla. Krenula sam prema prostoriji u koju sam odložila svoje stvari. Svih ovih godina, sebi ništa nisam kupila, sve sam njima davala. Nisu mogli shvatiti da sam ja žrtva. Lakše im je bilo otjerati kći od kuće, nego trpjeti porugu cijelog sela. Kako su mogli? Otjerali su me poput šugavog psa. A kamo da odem? Što da radim? Gdje ću se smjestiti? Kamo s djetetom? Toliko se pitanja vrzmalo po mojoj glavi, a ni na jedan nisam imala odgovor.
Išla sam u nepoznato, ali ovaj put situacija je bila kudikamo teža. Uskoro neću biti sama. Trudnoća se ne može skriti. Ma koliko grad bio velik, ipak se u njemu sve znalo. Svi će upirati prstom u mene, i bojala sam se da mi nitko više neće htjeti dati posao, jer moj “nemoral” će me pratiti poput sjene.
Paul je održao obećanje
Idućeg dana sam otišla iz svojeg doma. Nisam se ni okrenula, nisam imala razloga da to učinim. Kad sam došla u grad, prvih nekoliko dana sam provela u iznajmljenoj sobici. Po cijeli dan sam tražila posao, ali ga nisam uspjela pronaći. Gotovo da nisam jela. Nisam se imala kome obratiti. Višegodišnji boravak u gradu sveo se samo na rad, tako da gotovo nikoga nisam ni poznavala. Ono malo ušteđevine se topilo, i kad sam ostala bez ijednog novčića, pala sam u duboki očaj. Bila sam sama na svijetu.
Kad sam se prestala nadati, pronašla sam posao. Nije bio dobro plaćen ali sam barem imala krov nad glavom i koliko-toliko pristojan obrok. Nisam mogla birati. Uskoro sam rodila kćer. I samim tim što sam kod nekog radila, bila sam dovoljna neprijatnost za ukućane. Godinama sam se borila na samo meni znan način. Čak i ne znam kako sam uspijevala u tome. Bila sam uvijek na rubu, ali sam opstajala.
Kad je Karla napunila sedam godina, upoznala sam predivnog momka koji se zvao Paul. Došao je na ljetovanje kod svojih predaka, ali je živio u Americi. Bila je to ljubav na prvi pogled. Bili smo vršnjaci ali je bio neobično zreo za svoju dob. Nije mu smetalo dijete i mojoj sreći nije bilo kraja. Nakon mjesec dana, otišao je uz obećanje da će mi poslati kartu, te da ću mu se i ja uskoro pridružiti. Sumnjala sam da će se to ostvariti. Pomirila sam se s tim. Znala sam da rijetko imamo priliku za sreću i zato sam te mrvice čuvala poput najveće dragocjenosti.
Na moje veliko iznenađenje, održao je obećanje. Već nekoliko mjeseci poslije, ja sam bila u Americi, udana za čovjeka kojeg sam obožavala. Koliko li je to samo bilo olakšanje! Daleko od rodnog grada, od podozrivih i podrugljivih pogleda. Po prvi put u životu se nisam morala brinuti kako da prehranim sebe i svoje dijete. Imala sam sve. Predivnog muža, dijete, miran život pun ljubavi. Dobila sam od života mnogo više nego što sam se nadala. Prošla sam trnovit put do sreće, ali je vrijedilo. Sva ona žrtva mi se činila ništavnom, bila je samo zaobilazan put do cilja.
Godine su se nizale kao perle na nisci, a svaka mi je i bila poput najljepšeg bisera. Znala sam cijeniti sva-
ku sekundu sreće i maksimalno sam uživala u svakom trenutku. Već sam se pomalo i uljuljkala u sigurnost te su mi kočnice opreza znatno popustile. Jednostavno, to je bilo sasvim normalno u toj situaciji.
Katarina je rasla i već je duboko zašla u pubertet. S mojim mužem se neobično dobro slagala. Bio je tako ponosan na nju. Imali su vrlo prisan odnos, pa sam im ponekad čak i zavidjela na tome. Nije mi bilo ni na kraj pameti da u nešto posumnjam. Istina je da je ona bila predivna mlada žena. Sve na njoj je bilo skladno, od vitkog tijela do lica. Jednostavno, nije imala nikakvu manu.
Njegovi osjećaji nisu bili očinski
A onda, Paul se počeo mijenjati. Više nije bilo nikakvih intimnosti između nas. Smatrala sam to prolaznom krizom i nije me previše zabrinjavalo. Bilo je očito da ga nešto muči. Pokušavala sam na razne načine proniknuti u srž problema, ali sam nailazila na zid šutnje. Pošto se nije mijenjao na bolje, alarm za uzbunu je zazvonio.
– Je li druga žena u pitanju? – sa zebnjom sam ga jednom upitala.
Ništa nije odgovorio, samo je šutke gledao u pod. Protrnula sam od straha. Nastojala sam uhvatiti njegov pogled ali nisam uspjela.
– Paule! – uzviknula sam u strahu. Što se događa?
Umjesto odgovora, samo je slegnuo ramenima. U taj trenutak ušla je Katarina. Nije bilo smisla da
nastavimo s razgovorom, ako tako mogu nazvati to što sam samo ja pričala, a on je šutio.
– Mama, moramo razgovarati – oprezno mi se obratila.
– To nam očito u posljednje vrijeme nikako ne ide. Kao da ste svi mutavi. Obraćate mi se samo kad vam nešto treba – bila sam na rubu živaca.
– Trudna sam – gotovo je s osmijehom rekla.
Trgnula sam se kao oparena. Došla sam u iskušenje da joj pljuskom skinem taj samouvjereni izraz lica ali sam se suzdržala. I ja sam nekad bila u njezinoj situaciji. Očito se povijest ponavljala.
– Trudna si? – okrenula sam se.
– Da. A što je tu čudno? – očito smo zamijenile uloge. Ja sam bila zbunjena, a ne ona.
– Čije je to dijete? – napokon sam upitala.
Ponovno mi se nasmiješila. Pogledala sam u Paula. Tražila sam potporu od njega ali je ona izostala. Promatrao je Katarinu nekako čudno, kao da su njih dvoje sami u prostoriji. Imao je potpuno promijenjen izraz lica. Ništa mi nije bilo jasno. Gledala sam u jedno, pa u drugo ali ipak ništa nisam povezala.
– Pitaj svoga muža – rekla je s likovanjem.
– Molim? – skočila sam kao oparena. Otkud bi on to mogao znati?
Svirepo mi se nasmiješila. Tog mi je trenutka sve postalo kristalno jasno.
– Ne! – kriknula sam. To nije istina! To ne može biti istina! Paule, o čemu ona to govori?
– Žao mi je – jedva čujno je rekao.
– Ali, ti si joj kao otac – rekla sam rečenicu koja u ovakvoj situaciji doista nije imala smisla.
– Moji osjećaji prema njoj nisu nimalo očinski. Volim je kao ženu, a ne kao kći.
Okrutna igra muža i kćeri
Klonula sam. Ponestajalo mi je daha. Lice mi je postalo avetinjski blijedo. Ponovno su me izdali moji najdraži. Bol je postala gotovo neizdrživa. Izdala me moja kći, ista ona zbog koje me moja obitelj odbacila. Prošla sam Kalvariju zbog nje ali mi se činilo da me to nije boljelo ovoliko kao sada. Zašto mi se ovo dogada? O, Bože, zašto? Nisam imala snage ni plakati.
– Kao ženu? – tiho sam ponovila. Kako si mogao? Sigurno si iskoristio njenu naivnost i mladost.
– Ako je itko ovdje naivan, onda si to ti. Jednostavno, dogodilo se. Nisam se mogao boriti protiv osjećaja. Kada je ljubav u pitanju, onda ništa nije važno. Mi se volimo. Pomiri se s tim – ustao je i prišao Katarini. Stao je iza nje i zaštitnički je obgrlio. Skamenjeno sam ih gledala. Pokrila sam lice rukama i zajecala. Nisam ni primijetila da sam ostala sama. Moj svijet se srušio, srušilo se sve. Trebala sam ih mrziti ali ni to nisam mogla.
Moje srce je bilo mrtvo, oni su ga upravo ubili. Bila sam samo spomenik boli, osoba koja je samo fizički bila živa. Rukom sam krenula prema grudima. Imala sam osjećaj da mi je u njima vatrena kugla koja je pekla poput pakla. U prsima vatra, ali u glavi praznina. Tupo sam zurila u svoje ruke koje su se nekontrolirano tresle. Dva bića koja sam najviše voljela, na moju ljubav su uzvratila paklom.
Ne znam koliko sam tako stajala. Kad sam se pomaknula, udovi su mi bili ukočeni. Ovako nisam mogla dalje. Sjedenjem u naslonjaču ništa se neće promijeniti. Tromo sam ustala i krenula prema kupatilu. Pogledala sam se u ogledalo. Samoj sebi sam bila neprepoznatljiva. Oči su mi sjale kao u groznici, a lice je bilo blijedo poput kreča. Još uvijek sam bila mlada i lijepa. Godine gotovo da nisu ostavile traga na meni ali sam itekako bila svjesna da se nisam mogla boriti s nekim mlađim od sebe, a nisam ni željela.
Kakvog bi smisla imalo boriti se za nekog tko te je izdao, i da nije moja kći bila u pitanju? On je jednostavno postao bezvrijedan nakon ovog. Bijes je počeo mijenjati tupilo i rastao je iz trenutka u trenutak. Ovo nisam zaslužila, to nikako! Kako su mogli? Nekako sam i mogla razumjeti Paula, ali ne i svoju kći. Zašto mi je to učinila? Dobro je znala koliko sam propatila u životu, i to upravo zbog nje. Gdje su sada?
S užasom sam zamišljala različite scene. Stresla sam se od jeze. Moja kći i Paul? Nemoguće! Još uvijek mi se sve sličilo na ružan san, ali sam znala da nije. Neizdrživa bol me podsjećala da je sve to bila stvarnost. Muškarci? Svi su isti, samo što neke upoznamo u janjećoj koži, u dobro upakiranoj ambalaži. Jadni su. Sve bi učinili samo da zadovolje sebe i ništa im nije sveto.
Mislila sam da ju je prihvatio kao kći, ali ne! On je jednim udarcem ubio dvije muhe. Bio je sa mnom, a odgajao je drugu za sebe. Oblikovao ju je onako kako je želio, jerje s Karlom od njene sedme godine. A zašto sam se čudila? Zar još nisam naučila da je ovaj svijet
tako beskrupulozan? Kako sam ikad i mogla pomisliti da mu je ona kći, i da su njegovi osjećaji samo roditeljski prema njoj?
Nije imalo smisla sažalijevati samu sebe. Trebala sam nešto poduzeti, ali što? Po drugi put u životu našla sam se pred problemom kojem se nije ni nazirao izlaz. Činilo mi se da sam nekada imala više snage za borbu. Bilo mi je loše u mladosti ali dobro nisam ni upoznala sve dok se nisam udala. A tko bi se nadao da ću ovo doživjeti? Sreća je tako varljiva, kao magla. U jednom si trenutku okružen njom, a već u drugom nema joj ni traga. Teturajući sam krenula u sobu. Uzela sam kofer i počela trpati stvari u njega. Ono malo svojih stvari lako sam spakirala.
Zar misliš da si mi naškodila?
S tugom sam pogledala u njih. To je bila sva moja višegodišnja imovina. Živjela sam skromno. Sve što sam imala ulagala sam u Paula i Karlu, a za sebe gotovo da nisam ni marila. Tek mi je u tom trenutku sinulo da ja uopće nemam gdje. Čak ni putovnicu nisam imala. Sjela sam na jednu torbu i tužno zajecala. Iz mene su istekli potoci suza ali mi bol nimalo nije bila lakša. Nisam mogla ostati ovdje, to bi bilo kopanje po živoj rani, a nisam mogla ni u Hrvatsku.
Uskoro sam čula otvaranje vrata i smijeh. Protrnula sam. Poželjela sam propasti u zemlju, ali su to bile samo puste želje.
– Još uvijek si tu? – Paul me je začuđeno pogledao.
– A kamo da idem? – rekla sam s gorčinom u glasu.
– Možeš ti živjeti i ovdje. I tako će nam trebati dadilja za dijete – rekao je krutim glasom, glasom u kojem se osjećao trijumf.
– Ne! – naglo sam ustala. Ne dolazi u obzir.
– A kamo ćeš?
– Samo što dalje od vas dvoje. Uopće mi nije važno gdje ću biti. Teško mi je moliti te, ali ipak imam pravo na to. Treba mi novac – jedva sam izustila.
– Novac? Mislim da je meni, odnosno nama, potrebniji nego tebi. Ipak, dat ću ti samo da te se riješim.
Karla se kikotala. Očito joj je sve ovo bilo zabavno. Ustala sam i došla do nje. Nekoliko trenutaka sam je promatrala pokušavajući joj uhvatiti pogled, a onda sam je snažno pljusnula. Činilo mi se da sam nakon tog udarca osjetila ogromno olakšanje. Trgnula se, a onda pogledala s mržnjom.
– Zar misliš da si mi naškodila? Jadan je taj tvoj pokušaj. To ti je posljednja mrvica ponosa, ponosa kojeg nikada nisi ni imala. Gadiš mi se. Uvijek si bila beskičmenjak i plesala si oko Paula. A sada on pleše oko mene. Bez njega si nitko i ništa, kao što si bila prije njega. Nikada ga nisi voljela kao što ga ja volim. Za tebe, on je bio samo osoba koja ti je pružila ono što ti nitko nije htio pružiti. Sa ulice si došla, tamo se i vrati – u njenim se riječima jasno mogla nazrijeti mržnja.
– Koga sam ja to odgojila? – postavila sam pitanje više sebi nego njima, uzela svoje kofere i bez okretanja izišla na ulicu.
Naučila sam biti odbačena
Suze su mi zamaglile pogled. Bila sam jedna od mnogih beskućnika. Danima sam tražila posao, preživljavala proseći, što me zbilja dokrajčilo. Nikada nisam pala toliko nisko. Ali, bila sam uporna. Obilazila sam kuće i restorane u potrazi za poslom, i napokon mi se nasmiješila sreća. Dobila sam zaposlenje. Bilo je slabo plaćeno, ali ja sam bila sretna. Godinama sam ostala u Americi. Nisam se željela vratiti u Hrvatsku bez novca. Tek kada sam dobila invalidsku mirovinu, pokupila sam svu svoju ušteđevinu i vratila se u rodni grad.
Kupila sam sebi malenu kućicu i napokon se smirila. Sve sam nekako podnosila ali me je samoća pritiskala poput najtežeg tereta. S vremenom sam stekla uski krug prijatelja ali nitko od njih nije znao moju tajnu. Kako je samo sudbina okrutna?! Mene se moj otac odrekao, a i ja sam isto, odrekla se svoje kćeri. On je imao svoje razloge, ja svoje. Kći mi se nakon nekoliko godina pokušala približiti ali ilisam htjela ni čuti za nju, a najmanje za Paula. Čak mi ni njezina djeca nisu ništa značila. Možda sam pogriješila, ali sam smatrala da je to jedini način da opet ne budem povrijeđena. Naučila sam biti odbačena, no nikome nisam željela pružiti priliku da to opet učini.
Sada, na zalasku života, mogu zaključiti da je život ipak bio nepravedan prema meni. Odbacili su me svi koji su bili u krvnom srodstvu sa mnom. Život me satirao ali me nije i dokrajčio, Ja sam ipak naučila da život treba voljeti, da treba uzimati ono malo što ti pruži, i nikada se ne predati. Ipak, imala sam lijepu i mirnu starost, a to je san mnogih mojih vršnjaka. Iz svega toga čovjek iziđe jači i nauči cijeniti svaki trenutak u kojem se nazire barem tračak sreće.
Voljela sam ubojicu:
Rođena sam u predgrađu velikog grada i tu sam provela sretno djetinjstvo, a i dio djevojaštva. Vjerovala sam da život ima svoj pravac i da je nama samo preostalo da ga slijedimo. Kako sam samo bila naivna, a tu ću svoju naivnost shvatiti tek mnogo godina kasnije. Od trenutka kada sam upoznala Dalibora, nesreća me počela pratiti u stopu. Još uvijek ne znam što me privuklo k njemu. Fascinirana njegovom ljepotom, nisam vidjela da se iza nje krije čovjek bez duše, bez skrupula i bez imalo ljudskosti u sebi. Svi su me upozoravali na njegovo problematično ponašanje i neprestano konzumiranja alkohola, ali se ja nisam obazirala na nikoga. Mislila sam da mi oni brane da budem sretna samo iz ljubomore, i što su me oni više odvraćali, ja sam bila upornija. Bila sam slijepo zaljubljena u njega i gledala ga nestvarnim očima u kojima su njegove mane bile vrline vrijedne svake hvale. I sada, nakon koliko godina, morala sam priznati da je bio fascinantno lijep, ali vanjština je bila jedino lijepo što je posjedovao.
Imao je nebesko plave oči i tako varljiv, nevin pogled koji je bio obrubljen dugim trepavicama. Lice mu je bilo prava harmonija lijepo izvajanih crta, a vitko mišićavo tijelo samo je upotpunjavalo tu sliku.
Kad me nakon godinu dana hodanja zaprosio, mislila sam da nema sretnije žene od mene. I bila sam sretna sve dok se nisam udala za njega. Tek je u braku njegovo lice ostalo bez maske. Odmah mi je jasno stavio do znanja da će njegova riječ biti prva i posljednja i da ga moram pokorno slušati u svemu, inače… Dobro sam znala što znači ono nedorečeno. Nisam se obazirala na njegove riječi. Mislila sam da je to uobičajen muški postupak i da će moja ljubav biti dovoljna da od njega napravim pravog čovjeka po svojoj mjeri. Na njegove sam se riječi samo tajanstveno osmijehnula. Umjesto da mi odgovori na moj osmijeh, on je samo napravio kiselo lice i izišao. Slegnula sam ramenima i počela pripremati ručak. Imali smo dobre temelje na kojima smo mogli sagraditi stabilan brak. Roditelji su mi darovali malu kuću i nismo morali živjeti u zajednici kao većina mladih parova, a to nam je bila velika prednost.
Kad sam skuhala ručak, servirala sam stol i čekala. Moje se čekanje odužilo. Kad je Dalibor stigao, ponoć je odavno prošla. Čekajući ga, zaspala sam na fotelji. Ustala sam i sneno protrljala oči. Lice mi se izobličilo od ljutnje kad sam vidjela koliko je pijan. Jedva je stajao na nogama. Hitro sam ustala i krenula prema njemu. Obujmila sam ga u namjeri da mu pomognem, ali me ljutito odgurnuo. Da se nisam pridržala za rub stola, pala bih. Pokušala sam zatomiti ljutnju i dobrim sam dijelom uspjela u tome.
– Gdje mi je večera? – pijano je promrmljao.
– Večera je tu, a gdje si ti bio? – planula sam.
Nakon mojih riječi, kao da se odmah otrijeznio. Kriknuo
je a zatim se okrenuo prema meni. Prišao mi je nevjerojatnom brzinom i snažno me udario. Nakon prvog udarca, uslijedio ih je cijeli niz. Vrištala sam i zvala u pomić, ali me nitko nije mogao čuti. Kad se napokon smilovao i prestao me tući, okrenuo se i pošao prema stolu. Sjeo je mrmljajući nešto u bradu.
– Daj mi večeru – zagrmio je njegov glas.
Razmišljala sam samo djelić sekunde, a zatim sam ustala. Šutke sam mu servirala večeru; a zatim napustila kuhinju. Krenula sam prema kupatilu i pogledala se u ogledalo. Lice mi je bilo crveno i puno podljeva, a svaki me djelić tijela nesnosno bolio. Shvatila sam da sam pogriješila i da je moja udaja bila velika pogreška. Što sada, upitala sam se. Što mi je preostalo? Ništa. Bila sam previše ponosna da bih razvrgnula brak na samom početku i svima priznala da su bili u pravu. Morala sam se pomiriti sa sudbinom i trpjeti, nadajući se da će jednom biti bolje.
Odjeća umrljana krvlju
Moja se nada vrlo brzo rasplinula. Dalibor je bio sve
agresivniji i neprestano je izbivao iz kuće. Iduće sam
godine rodila kćer, a nakon nešto više od pet godina i sina. Iz djece sam crpila snagu i zbog njih sam trpjela razna poniženja kojima sam bila izvrgnuta. Dalibor je od mene uspio napraviti ono što je želio. Slomio je sav moj otpor i zgazio mi ponos, tako da sam sama sebi sličila na robota. Iako sam ga već odavno zamrzila, nisam imala hrabrosti razvrgnuti brak, a i mislila sam da je bolje da
djeca imaju oca, ma kakav on bio. Postala sam ono što sam mislila da nikada neću biti, potlačena žena pored koje je prolazio život. Tako je prošlo više od šest godina braka, a meni su se one činile kao prava vječnost.
Ta je večer bila neobično tiha, a ja se nikako nisam mogla oteti neprijatnom predosjećaju. Došla sam do prozora i pogledala u nebo. Zvijezde su blistale poput najljepših dragulja. Prinijela sam stolicu prozoru i sjela. Već sam godinama bila slijepa za prirodne ljepote.
Da bi čovjek uživao u njima, mora biti sretan, a ja to nisam bila. Tužno sam uzdahnula. U daljini sam primijetila nečiju siluetu. Pretpostavljala sam da je to Dalibor i ustala. Odmaknula sam se od prozora i prišla štednjaku. Naslonila sam se na njega, pažljivo osluškujući svaki šum. Kad sam čula otvaranje vrata i dalje sam ostala na istom mjestu.
– Žana! – zovnuo me Dalibor.
Krenula sam prema predsoblju i šokirano sam zastala. Njegove hlače, jakna, košulja, rukavice i cipele – sve je bilo umrljano krvlju. Pretrnula sam od straha. Pretpostavljala sam da se dogodilo ono čega sam se najviše i bojala. Jednom je morao prijeći granicu. Znala sam da ga njegova agresivnost podjarena alkoholom, pretvara u divlju zvijer bez skrupula.
– Što se dogodilo? – užasnuto sam upitala.
– Pomozi mi da se skinem i ovo odmah operi. Da nikomu nisi rekla ni riječi, inače će te mrak posjesti.
Uradila sam onako kako mi je rekao. Dok sam skidala njegovu odjeću, netremice sam promatrala krv na njoj. Bez sumnje, bila je ljudska, a bila sam sigurna i da se ta osoba nije dobro provela. Kad se skinuo, krenuo je pod tuš. Više mi nije rekao ni riječi. Dok se tuširao, sjela sam i briznula u plač. Činilo mi se da je sve već odavno izmaklo kontroli. Željela sam saznati istinu, a ipak sam je se bojala. Bila mi je muka. Izišla sam na svježi zrak i naslonila se na zid. Što je učinio? To mi se pitanje neprestano vrzmalo po glavi. Znala sam da od Dalibora neću izvući ni riječi, sve do trenutka dok mi on sam ne odluči reći istinu.
Kad se istuširao, ušla sam u kupaonicu i počela prati odjeću. Čini mi se da sam je prala nekoliko sati, ali nikako nisam mogla oprati miris krvi koji mi se uvukao u nosnice. Kad sam napokon bila gotova, krenula sam u kuhinju. Dalibor je mirno sjedio za stolom i večerao, kao da se ništa nije dogodilo.
– Ja sam cijelu večer bio u kući s tobom i djecom – rekao je i pažljivo me pogledao.
Klimnula,sam glavom.
Hoćeš li mi napokon reći što se dogodilo? – usudila sam ga se upitati.
Začuđeno je zastao.
– Bio sam kod tvoje tete Pavice. Malo sam je udario, ništa strašno – rekao je jednoličnim glasom.
– Otkud onda toliko krvi?
– Šuti! Nema nikakve krvi. Samo sam je udario nekoliko puta i to je sve. Ona je kriva zbog toga.
– Je li živa?
– Ne znam, a i ne zanima me. Ja nisam kriv. Moja je savjest mirna. Ona je samo dobila ono što je cijelo vrijeme i tražila – rekao je s čudnim sjajem u očima.
Odmahnula sam glavom u nevjerici. Tog sam trenutka pomislila da mi laže, da on uopće i nije bio kod moje tete. Što bi on imao tražiti kod nje? Ona je živjela nekoliko kilometara od grada, a Dalibor nije imao automobil da bi tu daljinu prešao bez nekog valjanog razloga. Bila sam sigurna da je on nikada ne bi ni pipnuo, jer nam je ona pomagala više od svih. Sigurno se opet negdje potukao, tješila sam se. Nadala sam se da sam u pravu.
Pogledala sam kroz prozor. Počeo je svitati novi dan. Nije imalo smisla da idem spavati, jer ionako ne bih mogla zaspati. Pristavila sam kavu, a Dalibor je ustao od stola i krenuo prema sobi. Povirila sam u nju nakon nekoliko minuta, a on je mirno spavao kao da se ništa nije dogodilo.
Ostavi je, proklet bio!
U iduća dva dana ništa nisam čula. Odahnula sam. To je značilo da je sve u redu, ili… Odmahnula sam glavom. Nisam željela ni misliti na to. Kad je trećeg dana policija pokucala na moja vrata, sa strahom sam pogledala u Dalibora.
– Samo šuti, to je sve što tražim od tebe – rekao je prije nego što je otvorio vrata.
Sam Bog mi je svjedok kolika se borba odvijala u meni u tim trenucima. Vidjela sam strah u njegovim očima, a on je isto kao i ja znao da je njegova sudbina u mojim rukama. Što da radim? Nervozno sam grčila prste u šaku. Ako budem šutjela, savjest će me peći cijeloga života, a ako progovorim, moja će djeca snositi najveće posljedice.
Kad su policajci ušli, pokušala sam se ponašati što normalnije. Rekli su mi da je moja teta ubijena s nekoliko uboda nožem. Slomljeno sam zaplakala. Dok sam ja plakala, Dalibor je mirno odgovarao na postavljena pitanja. Ja sam klimanjem glave potvrđivala njegove riječi. U idućih nekoliko dana, dok je policija tapkala u mraku, mi smo pokopali moju jadnu tetu.
Život pod istim krovom s ubojicom pretvorio se u pravi pakao. Ako sam nekad i mislila da on ne može biti gori nego što je bio, sada sam se uvjerila da nisam bila u pravu. Dalibor je pio i tukao me svakodnevno, čak i po nekoliko puta. Više mu nije bilo dovoljno da svoj bijes iskali samo na meni, pa je počeo tući i djecu. Potpuno se preobrazio. Više u njemu nije bilo nimalo ljudskosti, kao da je sam vrag upravljao njegovim postupcima. Mrzio me, mrzio iz dna duše. Znao je da u ruci imam moćno oružje s kojim ga mogu upropastiti, a i ja sam znala kuda vodi njegovo ponašanje. Želio me ubiti isto kao i moju tetu, želio je da moja usta zanijeme ali na svu sreću nije uspio u tome.
Niti mjesec dana nakon smrti moje tete počeo me salijetati da kuću prepišem na njega, jer namjerava dignuti kredit i proširiti se. Iako sam ga odlučno odbijala, on je bio zadivljujuće uporan i previše miran. Nije bilo ni traga njegovoj svireposti. Potpuno se preobrazio.
– Žana, promijenit ću se, obećavam ti. Ja samo želim svojoj djeci osigurati budućnost – rekao je slatkorječivo.
– Neću – odgovorila sam kruto.
– Pogledaj – izvadio je svežanj papira za kredit i poredao ih po stolu. Pažljivo ih je razvrstavao, objašnjavajući o čemu je riječ.
– Ovako bi izgledala naša buduća kuća – ugrubo ju je skicirao.
Sumnjičavo sam ga odmjerila. Morala sam priznati da se i meni sviđa njegov prijedlog, ali kao da me je neki unutarnji glas upozoravao da mu ne vjerujem.
– Dobro, ne moraš je prepisati na mene. Daj mi samo punomoć.
Iako nerado, pristala sam. Vjerovala sam da će se promijeniti i da mu samo moram pružiti šansu. Već idućeg dana, kad sam mu potpisala punomoć, otišao je i nije dolazio nekoliko dana. Kad je napokon došao, rekao mi je da se spremim i da ćemo otputovati u drugi grad. Njegov dobar prijatelj ima automobil i izići će nam u susret, objašnjavao je. Učinila sam onako kako mi je rekao.
Nakon duge vožnje, malo prije ulaska u grad, prijatelj mu je zaustavio automobil, a Dalibor nas je pozvao u šetnju. Čim smo zamakli iza gustog drveća, bacio me na zemlju ne obazirući se što mi je sin u naručju i počeo me tući. Kupila sam se pod njegovim udarcima pokušavajući zaštititi dijete, svog dvogodišnjeg sina Denisa, ali me njegova vriska uvjerila da ni njega nije mimoišao očev bijes. Nakon što se iživio na nama, počeo je tući moju sedmogodišnju kći.
– Ostavi je, proklet bio! – pokušala sam ga spriječiti.
Optužio me za suučesništvo
Ovo ti je samo zato što si odugovlačila da mi daš punomoć. Prodao sam ti kuću, a sada se snalazi sama. Ovo sam trebao odavno učiniti. Mislila si da ćeš me moći ucjenjivati i vladati nadamnom, ali ti me još uvijek ne
poznaješ. Ovo ti je samo upozorenje. Ako ti ikada padne na um da me prijaviš policiji, bolje bi ti bilo da te nema. Tek onda neću imati milosti prema tebi, a ni prema djeci – rekao je i okrenuo se. Nemoćno sam gledala kako odlazi. Uskoro sam čula paljenje automobila i zvuk koji se sve više udaljavao. Prigrlila sam djecu i krenula prema gradu. Suze su mi tekle niz lice. Nisam se obazirala na radoznale poglede, nije me bilo briga za njih. Boljela me je nepravda koja mi je nanesena. U meni se počeo buditi revolt, bijes i gorčina. Dok sam išla prema centru, pretučena i bez novčića u džepu, pogled mi je pao na jednog prosjaka koji je sjedio pružajući prema svima svoje drhtave ruke.
Uvijek sam bila osjetljiva prema tuđoj nevolji, a sada od svoje nisam ni vidjela tuđu. I ja sam bila poput ovog prosjaka, bez krova nad glavom. Što sad? Kako stići do svojih roditelja? Nisam mogla prositi, bila sam previše ponosna za to, a isto tako sam bila svjesna da moram
nešto poduzeti. Prolazeći pored crkve, zastala sam i ušla u nju. Ako mi je itko mogao pomoći i smilovati se nad mojom djecom, bila sam sigurna da je to svećenik. I bila sam u pravu. Dobila sam nešto novca, dovoljno da se s djecom vratim u rodni grad i kupim nešto za jelo.
Čim sam stigla, laknulo mi je. Ostavila sam djecu kod roditelja i pošla prema policijskoj postaji. Odlučila sam napokon olakšati dušu i umiriti savjest priznavanjem istine. Sve sam ispričala istražnom sucu. Nisu me zadržali, pustili su me kući ali uz uvjet da ne napuštam grad.
Kad su nakon nekog vremena uhvatili Dalibora, on me optužio za suučesništvo u ubojstvu. Tri sam mjeseca provela u istražnom zatvoru i napokon bila oslobođena optužbe. Laknulo mi je što ću napokon biti uz svoju djecu, ali isto tako sam bila svjesna da ću teško moći nastaviti živjeti u ovom gradu.
Sama u nepoznatoj zemlji
Pečat sramote pao je na mene i njih i bez obzira na to što
smo bili nevini, okolina nas je osudila. Dok sam ja bila u istražnom zatvoru, moja je kći krenula u školu. Odvjetnik i roditelji nagovarali su me da pođem u Italiju i nakon dugog razmišljanja shvatila sam da mi je to jedino preostalo ako želim živjeti životom dostojnog čovjeka. Tada sam se našla u dilemi. Ako odem u inozemstvo, moj će sin poći sa mnom, ali ne i kći. Ona će ostati kod bake i djeda zbog škole.
Ipak, teška srca sam se oprostila od nje i krenula putem u neizvjesnost. Nisam imala što izgubiti. Gori mi život od ovog kojeg sam živjela nije mogao biti. Čim sam došla u Italiju, odmah sam se pokajala. Sama s djetetom u naručju, u nepoznatoj zemlji, bez znanja jezika, ništa nisam mogla očekivati. Uzela sam papirić koji mi je majka dala na rastanku i otvorila ga. Na njemu se nalazio broj telefona njezine prijateljice koja je već godinama bila u Milanu. Znala sam da mi je ona pronašla maleni stančić, ali ne i posao. Nazvala sam je i u idućih se nekoliko dana pokušala naviknuti na novi život. Bilo mi je tako teško bez moje kćeri. Osjećala sam krivnju i grižnju savijest, ali sam se pokušala utješiti da drugačije nisam mogla postupiti. Uskoro sam pronašla posao, a Denisa smjestila u vrtić. Ubijala sam se od rada, jer je to bio jedini lijek za moju ranjenu dušu. Štedjela sam svaku liru da bih je mogla poslati roditeljima.
Često sam razmišljala o svemu što mi se dogodilo. Ponekad sam mislila da sam dobro postupila što sam Dalibora prijavila policiji, a ponekad sam sumnjala u ispravnost svoje odluke. Da on nije prodao moju kuću i izbacio nas na ulicu, možda bi ta užasna tajna zauvijek ostala u meni, ali on me natjerao da tako postupim. Željela sam mu se osvetiti za sve ono što mi je učinio, a to je bio jedini način. Nisam tako postupila zbog ljubavi prema pravdi, a to me najviše i boljelo. Jednog dana, kada on iziđe iz zatvora, njegova će osveta biti strašna. Bojala sam se. Noćima nisam mogla mirno usnuti. Moj je san bio košmaran i u njemu sam proživljavala pravi pakao. U njemu mi je budućnost izgledala mnogo strašnije od prošlosti. Znala sam da sam u pravu, slutila sam to.
Iduće godine, kad je počelo suđenje, morala sam doći zbog svjedočenja. U toku dugotrajnog postupka, Dalibor je priznao krivnju: ubio ju je zato jer je želio njezin novac. Nije ni slutio da je ona bila više nego siromašna, a oporuka je to i potvrdila. Vjerovao je da novca ima u izobilju i kada mu ga nije htjela dati, potpuno je izgubio kontrolu nad sobom. Osuđen je na dvadeset godina zatvora.
Kad je napokon sve bilo gotovo, odahnula sam. Imala sam dovoljno vremena pred sobom da bih organizirala svoj život i to je bilo jedino što me tješilo. Ponovo sam se vratila u Italiju i pokušala početi iz početka. Ali to je bilo tako teško, mnogo teže nego što sam zamišljala. Neprestano me proganjao njegov prijeteći pogled. Kako je život čudan. Opasnost mi je prijetila od osobe koju sam voljela više od ičega na svijetu, i uz koju sam željela dočekati starost. Ništa nije tako slijepo kao mladost i neiskustvo, a ja sam bila očiti primjer da je tako. Naivno sam mislila da imati ljubav znači imati i sreću, a sada, kad se osvrnem iza sebe, uviđam da ja njegovu ljubav nikada nisam ni imala. On je bio čovjek koji je volio samo sebe, a to najbolje dokazuje činjenica da nije imao milosti ni prema vlastitoj djeci. Stvorio ih je da bi ih uništio i to je bila bolna istina. Ja sam se morala boriti za njih, morala sam im biti otac i majka, ali to nisam mogla biti s kćeri. Život se potrudio da nas razdvoji i ja sam se trudila da joj ljubav nadomjestim lijepom garderobom, igračkama i novcem. No, time sam zavaravala samu sebe.
Kći mi se počela otvarati
Znala sam da je ona dovoljno velika da bi sve shvatila, ali se ipak prema meni ponašala kao prema strancu. Boljela me njezina hladnoća i zatvorenost. Znala sam da me krivi za sve zlo koje nam se dogodilo, a najviše me krivila što sam je ostavila s mojim roditeljima i odvojila je od brata. Nisam mogla udovoljiti svima. No, pokušala sam se prilagoditi novonastaloj situaciji. Često sam razmišljala o Daliboru. Iako nije zaslužio moju ljubav, ipak nisam bila ravnodušna prema njemu. Sažalijevala sam ga, iako sam znala da on to nije zaslužio.
Tako su prošle tri godine, a onda me zatekla vijest kako je Dalibor u zatvoru preminuo od srčanog udara. Nisam imala snage ni zaplakati. Toliko toga ružnoga… Ovako je za sve najbolje, pomislila sam i odlučila ga, koliko mogu, zaboraviti. Zapravo sam odahnula i tek tada počela živjeti punim plućima. Vratila sam se u domovinu i sa znanjem stranog jezika ubrzo pronašla posao.
Nedavno mi se kćer počela sve više otvarati. Sada je malo starija pa lakše razumije ono što svojim malenim dječjim mozgom prije nije uspjevala dokučiti. Postajemo prave prijateljice. Prošlo je još godinu dana i ja sam konačno upoznala pravu ljubav. Trebalo je proći mnogo vremena dok sam odgovorila na Marinkova udvaranja. Nakon onog što sam doživjela uz Dalibora, nije bilo nikakvo čudo što sam bila oprezna i puna nepovjerenja. Jedan od razloga što sam pristala na njegovo udvaranje bio je i taj što sam bila sama, a samoća mi je sve više postajala teretom. Nisam imala lijepih sjećanja da bih se tješila s njima, a i trebao mi je netko tko će mi pomoći, tko će biti melem za moje izranjavano srce.
Marinko je bio sušta Daliborova suprotnost, nježan, pun razumijevanja i uvijek spreman pružiti ljubav. Umjesto udarcima, obasipao me poljupcima, umjesto vike, pružao mi je razumijevanje. Uz njega sam naučila voljeti, a i bila sam voljena. Osjećala sam se ženom, a što sam mogla više očekivati? Nadam se da će moja sreća potrajati, jer sam je i zaslužila, a što je najvažnije, Marinko me naučio praštati. Oprostila sam Daliboru sve što mi je učinio. Više ne živim u prošlosti.
Maštam o svom svekru:
Još uvijek ne mogu vjerovati da mi se ovo događa. Kako je samo moj život bio lijep! Kako sam bila sretna, a nisam to znala cijeniti. Da mi je netko pričao… Prije bih umrla nego povjerovala da će mi se ovakvo što dogoditi! Ne znam odakle bih započela. Ah, valjda otpočetka.
Rodila sam se u Zagrebu prije 28 godina. Majka i otac vodili su privatnu tvrtku koja se bavila knjigovotstvom pa mogu reći da bratu i meni ništa nije nedostajalo. Zapravo, bili smo neki srednji sloj duštva, ni prebogati ni siromašni. Kao djevojčica išla sam na balet i svirala klavir ali nisam se nastavila time baviti nakon srednje škole. Zainteresirao me biznis pa sam odlučila upisati Ekonomski fakultet, smjer menadžmenta. I nisam pogriješila. Kao jedna od najboljih studentica sve sam položila u roku, uzela akademsku godinu na kojoj sam polako počela spremati diplomski rad, nakon godinu dana diplomirala i tako si osigurala egzistenciju za budućnost.
Cijelo vrijeme fakulteta povremeno sam se zabavljala s momcima koji su mi se sviđali. Nikada nisam bila pretjerano sramežljiva pa su intimni odnosi za mene bili normalna stvar među ljudima koji se privlače. No ipak ih nisam imala puno, svega dvojicu. Prvi, Matej, bio je moja ljubav još iz srednje škole. Prekinuli smo dok sam bila još na prvoj godini. Nismo se svađali, jednostavno je svatko otišao za svojim interesima, na svoju stranu. Ostao mi je u lijepom sjećanju, ipak mi je on bio prvi i voljela sam ga kao što se voli prva ljubav.
Drugi, Tomislav, bio mi je ljubav na prvi pogled. Nikada neću zaboraviti noć kada sam ga upoznala: dan prije Stare godine s prijateljicama sam otišla u jedan mali bar smješten na barci uz Savu i odmah ga spazila. Sa nekolicinom prijatelja plesao je u ritmu žive kubanske glazbe, kao da je cijeli svijet njegov. Oči su mi se zalijepile za njega. Kao da je osjetio, okrenuo se i nasmiješio mi se najljepšim osmijehom koji sam do tada vidjela. Velike crne oči zračile su nemirom koji mi je uzburkao dušu u trenutku. Obuzeo me čudan, slatkasti osjećaj… Već te večeri strastveno smo se ljubili dok me pratio kući. Ostali smo skupa pune dvije godine, a bili su to mjeseci bura i strasti u svakom pogledu: strasno smo se voljeli i još strasnije svađaii. Nakon nekoliko prekida i ponovnih mirenja, definitivno smo zaključili da nismo jedno za drugo. Prekinuli smo kada su se emocije stišale, mirno i prijateljski.
Poslijediplomski u Londonu
Zadnju godinu fakulteta provela sam sama, nadoknađujući propuštene izlaske s prijateljicama, učeći i spremajući se za neki posao. Bilo je par sitnih flerotva ali ništa ozbiljno. Nitko me nije previše zaintrigirao pa se u površne veze nisam željela ni upuštati. Smatrala sam kako sam još dovoljno mlada i sve će doći na svoje.
Kad sam diplomirala, kao odlikašici iskrsnula mi je neplanirano izvanredna prilika da nastavim školovanje, poslijediplomski studij u trajanju od jedne godine u Londonu. Nisam ni znala da je moj otac povukao neke svoje
poslovne veze kako bi mi osigurao stipendiju i stažiranje, pa za financije nisam morala brinuti.
– Ti si odlikašica i zaslužuješ to, Ksenija – uvjeravao me dok sam se ja malo nećkala, samo zbog straha od nepoznatog. Znala sam da će mi u karijeri i poslu stručno usavršavanje u inozemstvu biti od velike koristi, nije
mi bilo svejedno na godinu dana otići u nepoznato, ipak se ja u sve te godine nisam odvojila od roditeljske kuće. Na kraju je razum pobijedio i strah je zamijenilo uzbuđenje. Napokon, što sam to morala ostaviti da ne bih otišla? Pa kada ću živjeti ako ne sada?, mislila sam. Ovakva mi se prilika nikada neće pružiti.
Sa slatkim uzbuđenjem i velikim očekivanjima ukrcala sam se u zrakoplov. Ponijela sam sve što bi mi moglo zatrebati. Bila sam presretna kad smo poletjeli, bilo mi je to prvi put da letim i osjećaj je bio božanstven. Velika metalna ptica kao da me na svojim krilima nosila u prekrasnu budućnost. Stigavši u studentski dom u kojem sam bila smještena, odmah sam se sprijateljila s cimeicom Goldom, prekrasnom Izraelkom duge kovrčave crne kose i živahnih očiju. I ona je tu bila na studiju, kao i uostalom i svi mi drugi, iz svih krajeva svijeta. U ritam predavanja brzo sam ušla, jezik sam ionako otprije dobro znala pa tu nisam imala poteškoća, a malo-pomalo počela sam upoznavati i mnoge druge ljude, izlaziti i dobro se zabavljati. Nisam se ni okrenula a prvi je mjesec već bio iza mene. Osjećala sam se odlično.
Te večeri Golda me povela na otvorenje izložbe, u poznatu galeriju, argentinskog slikara Diega.
– Vidjet ćeš kako je odličan – bila je sva uzbuđena dok smo se spremale – nisam još vidjela toliko nadarenog slikara a znaš da se ja razumijem u umjetnost – oduševljeno je mahala rukama.
Golda je studirala na umjetničkoj akademiji i znala sam da je u pravu. Nikada je još nisam vidjela toliko uzbuđenu. Sva je prštala od sreće. Uskoro smo se našle na Green Hillu, u povećem salonu u kojem je bilo otvorenje. Gužva pred ulazom dala je naslutiti kako je autor zaista cijenjen. Kad smo konačno ušle, od sparine me uhvatila nesvjestica.
– Jeste li dobro? – visoki crni mladić primio me za lakat.
– Uf, ovdje je očajno vruće – zavapila sam – da sam znala da će bili ovako ne bih došla ni zbog samog Picassa! – mahala sam rukom ispred lica hladeći se i tjerajući mušicu.
– A zbog Diega? – mladić je znatiželjno podigao obrvu.
– Ne znam tog Diega a, kako stvari stoje, od ove gužve neću ni vidjeti njegove slike.
– To se ne smije dogoditi! – mladić me povukao za ruku. – Mjesta, molim! – viknuo je dok su se ljudi, kao omađijani, raširili i pustili nas da prođemo.
Odjednom, sa svih se strana začulo vikanje.
– Diego, Diego! Bravo! – gomila je zapljeskala. Ostala sam skamenjena. Pa taj je mladić bio slikar Diego! Htjela sam propasti u zemlju od srama. Kad se žamor stišao, prišla sam mu i ispričala se. Nasmiješio mi se pokazavši savršeno bijele zube koji su se isticali na njegovome tamnom tenu. Tamne oči sjale su vrckavim sjajem.
– Ispriku uvažavam samo ako uz nju ide i kava – vragolasto mi je namignuo. Moram priznati da sam ostala zbunjena.
– Sutra u osam? Gdje da dođem po sramežljivu damu? – on se nije dao zbuniti.
S uzdahom i klimanjem glave lijevo-desno dala sam mu adresu. Ne zato što mi se nije sviđao, baš naprotiv! Zato što mi se jako sviđao, a nisam željela da pomisli kako će sa mnom lako.
Za Diega sam se odlučila udati
Sutradan, oboružala sam se cinizmom do zuba. Ali i prekrasnom lanenom haljinom te sandalama koje čuvam samo za posebne prigode. Golda me s divljenjem promatrala.
– Koja si ti sretnica! Uspješan i zgodan! – zadirkivala me.
Došao je točan kao sat i odveo me u jedan nepoznati ali atraktivan klub gdje su se okupljali uglavnom umjetnici. Početnu tremu brzo smo razbili. Čaša-dvije šampanjca, dobra glazba i žamor oko nas potpuno su me opustili. Nakon malo vremena shvatila sam da mi cinizam uopće nije potreban s ovim momkom. Toliko smo se dobro razumjeli da su uskoro sve maske pale i ja sam se s njim ponašala kao da ga poznajem stotinu godina. Bila sam Ksenija kakva i jesam. Vrijeme nam je proletjelo u trenu a tema nam nije uzmanjkalo. Ispričala sam mu skoro sve o sebi, a on mi je uzvratio istom mjerom. Saznala sam kako mu je slikarstvo u genima, naime, i njegov otac i djed su također slikari. Otac je prije nešto više od trideset godina doselio u Englesku, gdje je kupio kuću na selu. Diego se tu rodio. Majka mu je umrla još prije jedanaest godina od raka. S ocem živi sam i nikada nije pomišljao da se preseli u London. Na selu mu je ljepše jer je daleko od gradske gužve. U Argentinu ode često u posjet djedu i baki, koji pak ne žele napustiti domovinu na dulje od dva-tri tjedna. Otac mu živi isljučivo od slikarstva i priznati je umjetnik.
Susret po susret i… Već nakon dva mjeseca Diego i ja odlučili smo se vjenčati. Mojim roditeljima nije bilo drago isprve jer nisu znali u što se upuštam a bili su i skeptični jer se radi o momku iz tako daleke zemlje. No nakon brojnih telefonskih razgovora u kojima sam im sve ispričala o njemu i njegovima, i kada su uvidjeli koliko sam zaljubljena u njega, složili su se s našim brakom. Nas dvoje prštali smo od sreće i nismo uopće htjeli trošiti vrijeme: željeli smo se vjenčati odmah! Odlučili smo svoju vezu ozakoniti upravo u Londonu, gdje smo se i upoznali. Tek kad smo odredili datum svadbe, Diego je
dogovorio moj posjet njegovoj kući i upoznavanje s ocem.
Nikada u životu nisam imala toliku tremu i isčekivanja! Veliki slikar ženi sina jedinca! Znala sam da mi neće biti lako zadobiti njegove simpatije. Pripremila sam se na i na najgore.
Dok smo automobilom klizili vijugavom cestom prema Diegovom domu, u meni je raslo nestrpljenje. Diego me smirivao, komentirajući kako zaista uzaludno brinem jer je njegov otac spontan i pristupačan čovjek ali nisam mu vjerovala.
Nevini zagrljaj bio je fatalan
Sva djeca tako misle – kukala sam neutješno.
Uskoro smo stigli.
– I ti ovo zoveš kućicom?!? – zaprepastila sam se kad se parkirao na ogromnom parkiralištu nedaleko od prave pravcate vile. Smještena na samom rubu šume, na tri kata i poprilično hektara zemlje, djelovala je kao dvorac koji je dominirao okolinom.
– Dobra večer! – u susret nam je prišao nasmiješeni markantan lik.
– Ti si moja buduća snaha? Ja sam Armando – prišao je i snažno me zagrlio. Sledila sam se a koža mi sva naježila. Zašto? Ne mogu si to ni dan-danas objasniti. Tek, nevini zagrljaj u meni je pokrenuo lavinu strasti. Bila sam mokra od glave do pete. I potpuno zbunjena.
Jedva sam promumljala svoj ime. Armando me zagrlio dok smo kretali prema kući veselo mi objašnjavajući sve o okolici, voćkama koje je svojedobno zasadio, ljekovitim biljkama koje su mu hobi a smještene su tu nedaleko od sjenice… Uopće ga nisam čula što govori. Plamen strasti ključao mi je u venama i jedino o čemu sam razmišljala bilo je: kako li se taj čovjek ljubi? Pune usne, malo podignute u uglovima, bile su kao stvorene za grijeh.
– Sada znam od koga je Diego naslijedio šarm – morala sam to izustiti.
Armando se malo odmaknuo od mene, znatiželjno me mjerkajući.
– A meni je drago da je od oca naslijedio i dobar ukus kad su žene u pitanju – namignuo mi je.
Srce mi je poskočilo od sreće. Samo, što ja to radim?! O tome ne smijem ni misliti!, tutnjalo mi je u glavi. Ali, bura u meni nije se stišala ni sat vremena kasnije, kad smo svi troje sjedili za velikim hrastovim stolom u dnevnom boravku, na večeri. Armando me prethodno upoznao sa sićušnom sluškinjom Mariom, koja im je kuhala i pospremala, proveo me kroz kuću, pokazao mi u kojoj sobi ću spavati, a koja je bila odvojena od Diegove… I nije mi se prestajao unositi u lice dok mi je sve objašnjavao. Posramljena onim što sam iznenada osjetila prema ocu svoga budućeg supruga, stalno sam skretala pogled u stranu.
Bože, još će pomisliti da sam stvarno zadnja seljanka – grozničavo mi je prolazilo glavom ali pogleda jednostavno nisam mogla dići prema njemu. Imala sam osjećaj da će mi taj iskusni muškarac u očima pročitati sve.
Nakon večere, dok se Diego tuširao, Armando me poveo u svoj atelier nedaleko od kuće, na samom ulazu u šumu.
– Ovo je moja oaza u kojoj provodim najviše vremena – rekao je dok je otključavao vrata velikim metalnim ključem. – Pogledaj! – nastavio je upalivši svjetla. Osupnuta, blenula sam u raskoš ispred sebe. Bezbroj ulja na platnu velikih dimenzija gledalo me sa zidova i s poda,
iz kuteva. Bilo je jasno da je Armando čovjek velike maštovitosti; platna su vrvila mnoštvom boja a na njima se ocrtavao simbolizam u punom jeku. Mjesečina, usamljeni pas koji zavija, prekrasna djevojka s mačem u ruci, tamni horizont pred kišu… Naspram ovih, Diegove su mi se slike činile mlakima. Duboko sam uzdahnula. Kao da je shvatio o čemu mislim, nježno mi se osmijehnuo.
– Usamljen čovjek najbolji je umjetnik – kratko je izustio. Morala sam se složiti s njim. Iz svih je slika izvirala velika osamljenost. Tada, u tom djeliću sekunde, najradije bih mu se bacila u zagrljaj i ne pustila ga nikada više od sebe. Ali nisam. I vječno ću žaliti. Možda sam već tada trebala učiniti nešto što bi promijenilo sve naredne događaje. Nisam. Bila sam prevelika kukavica i mislila sam da je ovo samo jedna moja ludost koja će me ubrzo proći. Samo … Nije.
Zbunjena do u dubinu duše, napustila sam nakon dva dana njihov dom. Trebalo je pripremiti sve za dolazak roditelja na vjenčanje. U pripremama za taj veliki dan Armanda sam izgurala na sami rub mozga i nisam o njemu uopće željela razmišljati. Tješila sam se kako će me sve te glupe misli proći kad jednom kažem vječno “da”. Diego nije ni naslutio da sa mnom nešto nije u redu. Moju povišenu nervozu odmah je pripisao predstojećem vjenčanju. Da je samo znao o čemu razmišljam… Umro bi na mjestu!
Pristala sam na zajednički život
Vjenčali smo se i bili smo prekrasan par. Čak su i moji roditelji zaključili kako boljeg nisam mogla naći. Rekli smo im sve o našim planovima za budućnost: ja ću završiti svoj poslijediplomski i u Londonu naći posao u struci, on će slikati a živjet ćemo kod njegovog oca.
– Kuća je i tako velika i ima mjesta za sve – čula sam Diega kako veselo objašnjava mom ocu. Pristala sam na zajednički život misleći kako će me grešne misli o svekru napustiti. Kako sam se samo prevarila!
Ni sada, dvije godine nakon našeg vjenčanja, ne mogu ga izbiti iz glave. Život s njim, a bez njega, za mene je pravo mučenje. No Diego ne želi ni čuti da odselimo. Nije mu jasno zašto bih mijenjala ovaj komfor za mali stančić u Londonu. A ja? Očajna sam. Povrh svega, čini mi se da je Armando shvatio da sam zaljubljena u njega. Još gore, počela sam primjećivati njegove skrivene poglede koji su mi upućeni. Zuri u mene kada misli da ga ne vidim. Kao žena, osjećam da me želi. Samo, kako ćemo utažiti tu glad i istovremeno se ne pokajati? Njegov sin, moj muž… Ulog je zaista previsok. Nadam se samo da će mi Bog dati pameti i snage da sve ovo izdržim i ostanem čistog obraza.